Odluka života

Sin moga prijatelja završava prediplomski studij i nalazi se u velikoj dilemi: da li početi raditi u jednoj dobroj korporaciji ili započeti sa start-upom baziranoj na jednoj novoj, neistraženoj ideji. Njegov otac – moj najbolji prijatelj, faca iz poslovnih voda, trenutno je u još većoj dilemi: “Koju od tih opcija podržati?”. Njegova uspješna karijera gradila se po velikim korporacijama i sve što je postigao, postigao je svojim radom, trudom i napretkom – radeći za nekog drugog – imaginarnog i nedostižnog vlasnika. Cijeli život živio je u lijepom, zlatnom kavezu, odsjedao u luksuznim hotelima, vozio se business klasom, ručao u prestižnim restoranima i vozio super automobile. Jedini problem u našem prijateljstvu je bilo – vrijeme. Čuli smo se redovito, ali viđali jako, jako rijetko. Zašto? Pa i ja sam bila u isto takvom zlatnom kavezu gdje postoji samo jedno zlatno pravilo: “Posjedujemo te 24/7!”.

I tako, nas dvoje, kotačiči iz korporativnog svijeta, razgovaramo (telefonom, naravno jer nemamo vremena da se vidimo) o budućnosti njegovog sina.

Da li je tom pametnom i sposobnom mladiću bolje udomiti se u stabilnu korporaciju ili početi nešto novo? Mom prijatelju još uvijek svijetli alarm u glavi da je sigurnost velikog sistema ipak bolja od nesigurne samostalnosti.          A ja – ja sam u zadnje vrijeme nekako više pobornik ove druge solucije – samostalnog, riskantnog posla.

Vjerojatno me na to potiču svi ovi mladi, uspježni ljudi s kojima u zadnje vrijeme surađujem: klinci koji do svoje 35 godine okreću milijune, zapošljavaju desetine ljudi i grabe dalje razvijajući neke nama nepoznate tehnologije.

Ljudi moji, kako ti klinci danas dobro žive!!!

Naši dragi milenijci nemaju radnog vremena, rade odakle hoće, ponekad se pojave i u lijepo uređenim uredima, podruže se i idu dalje. I ne, nisu lijeni, naprotiv, istraživanja pokazuju da rade 50 sati jedno. Da dragi moji “starci”, vredniji su od nas!! Ali, ne sjede bespotrebno u uredima, ne gledaju na sat kada će završiti radno vrijeme da bi napokon počeli živjeti! Ne, oni žive 24 sata, punim plućima i rade zato što vole raditi.

Mi se tješimo kako su oni siroti postali zarobljenici tehnologije, a ja čekam nekada i 24 sata da dobijem pismeni odgovor jednog milenijca, jer oni, za razliku od nas, ne provjeravaju svoju elektroničku poštu svakih 10 minuta .

Na žalost, još uvijek na mjestima kao što je moje (HR Manager) sjede metuzalemi koji pregledavajući životopise ovih klinaca zabrinuto klimaju glavom jer “kandidat prečesto mijenja radna mjesta” – svake 3 godine. A ja na razgovorima na posao sve više čujem rečenicu “Doći ću raditi kod vas 1-2 godine, pa ćemo vidjeti!”

E starci moji, probudite se! Shvatite da su došla neka nova vremena, da mi moramo privući i zadržati te male genijalce i da to sigurno nećemo učiniti davajući im dobre aute i parkirna mjesta (oni ionako većinom dolaze na posao biciklom ) već stvaranjem uvjeta za njihov rast i razvoj.

Još jedno istraživanje pokazuje da 27% milenijaca radi za sebe, imaju svoje male firme i nešto pokušavaju napraviti. Dobro je rekao jedan moj uspješni milenijac kada smo zapošljavali neke stručjake u njegovoj kompaniji “ Sumnjam da ćemo naći nekog kvalitetnog, jer ako je dobar radit će za sebe, a ne za mene!”

I zato, starci moji, postanite svjesni da ti klinci stvaraju neki novi, bolji svijet, ne opterećujući  se 45om i 91om i naša je dužnost da ih pustimo disati, da razviju svoja krila i izvuku nas iz ove kaljuže. I držimo im fige da u tome uspiju!

Podijelite s prijateljima...

Facebook

0

Twitter

Linkedin

email